O nama - Baruni

Biografija Baruna:

Puni ljubavi prema glazbi, puni entuzijazma i želje za sviranjem, puni snova o nastupima na velikim pozornicama, nekoliko zagrebačkih dječaka okupili su se još 1991. godine u ideji da naprave band koji će svojim pjesmama i koncertima donijeti nešto novo na našoj glazbenoj sceni. I tako je sve krenulo.

Svirajući obrade pjesama nekih drugih, tada već poznatih i popularnih izvođača domaće glazbe, stvarali smo neki svoj repertoar. Sve to prema svojim osjećajima, a kako bismo svojim nastupima oduševili publiku, te ostavili dobar dojam na slušatelje i urezali se u njihovo pamćenje.

S obzirom da smo krenuli kao tamburaški band, najviše smo se isticali obradama pjesama pop-rock izvođača na tamburama. Tako nas je jednog dana zapazio veliki Tomislav Ivčić koji nas je odlučio uzeti pod svoje i pružiti nam priliku da pokažemo svoj potencijal. Tijekom gotovo godinu dana zajedničkog druženja i planiranja, zajedničkih nastupa, slagala se priča kockicu po kockicu. Tako je na zajedničkom nastupu na dočeku 1993. godine Tomislav dao ime bandu "Hrvatski Baruni". Gradila se ta priča, osmišljen je novi "image", stil pjesama s kojima bismo se predstavili, Tomislav je uspostavio kontakt sa Miroslavom Rusom kojeg je vidio kao idealnog autora za nas i sve je bilo spremno za potpisivanje ugovora o petogodišnjoj suradnji.

"To jutro nikada neću zaboraviti" - kaže Danijel Banić, pjevač, i nastavlja - "Bili smo još klinci, a pred nama su bila širom otvorena vrata velike glazbene karijere. Sve se poslagalo kao u snu. Ali taj san nestao je u trenu. Barem u to vrijeme. Sjećam se da sam u večer 4.3.1993. rekao majci da me probudi ranije u jutro, jer moramo na potpisivanje ugovora sa Tomislavom Ivčićem. Znao sam da od uzbuđenja dugo u noć neću ni moći zaspati. Ali u jutro... ŠOK! Tomislav je te noći poginuo u prometnoj nesreći. Sve je stalo. Nestalo je u trenu. Ogroman gubitak za glazbenu scenu i za sve miljenike zabavne glazbe, pa tako i za nas. Tomislav je prije svega bio odličan čovjek, a onda i umjetnik. Ostavio je veliki trag iza sebe.

Na uspomenu na Tomislava, na priliku koju nam je dao i što je prepoznao naš potencijal i entuzijazam, nastavili smo dalje, podigli glave i krenuli još upornije. Sa imenom kojeg nam je dao - Hrvatski Baruni!

Svirka po svirka, pjesma po pjesma, put nas je nakon par godina ponovo doveo do Miroslava Rusa, vrhunskog tekstopisca i skladatelja, koji je već do tada napisao mnogo hitova mnogim drugim izvođačima, uglavnom iz pop i rock glazbe. Mi smo bili jedan novi izazov, te smo dogovorili suradnju na obostrano zadovoljstvo.

Počeli smo negdje krajem ljeta 1995. i razmišljali kako se najbolje predstaviti, jer smo znali da je prvi dojam jako važan. Osnovna ideja je bila, s obzirom na to kakav smo repertoar inače svirali, da i naše pjesme imaju urbaniji zvuk.

Za početak zamijenili smo tamburaški bas sa bas gitarom, bugariju sa akustičnom gitarom, a u band nam je došao Miroslav Budanko - Ajzić, najbolji bubnjar u Hrvatskoj, pa i šire, koji je do tada bio član poznatih pop-rock bandova kao što su "Drugi način", "Prljavo kazalište" i "ITD band".

Upravo su bubnjevi donijeli prekretnicu u tamburaškoj glazbi. Taj naš novi stil bio je osvježenje za mnoge koji su voljeli tamburašku glazbu, a i za one koji je do tada i nisu slušali. Da je to bio pun pogodak vidimo i danas kad gotovo da više nema nijednog tamburaškog sastava bez bubnjeva. No, bilo je tada i ljutnje nekih zaljubljenika u klasičnu, tradicionalnu tamburašku glazbu, pa čak i ljubomore kod nekih kolega. No, kažu da se za dobrim konjem prašina diže. Tako da smo samo išli dalje svojim putem.

Jednog jutra u prosincu 1996. godine Zagreb je osvanuo prepun plakata na kojima je pisalo "Oni dolaze...pjevaju o D.n.m.!"

Bila je to najava jednog od prvih singlova pod nazivom "Plava balada", pjesme o Zagrebu i Dinamu, u vrijeme kada se samo ime Dinamo nije smjelo ni izgovoriti, jer se tada naš klub zvao Croatia. Tako je i ova pjesma odmah bila zabranjena i nijedan glazbeni urednik nije se usudio pustiti je u eter. Sve dok nije došla u ruke radijskog voditelja i DJ-a Ivana Balenta Tratinčice koji ju je, u svom večernjem subotnjem show-u na tadašnjem popularnom Obiteljskom radiju, zavrtio premijerno na početku emisije. Iako je u međuvremenu iz političkih krugova dobio nekoliko poziva da to ne smije puštati, glasovi slušatelja i podrška koju je dobio tim činom dala mu je još više poticaja da je pusti još jednom, pa je zasvirala još jednom i na kraju emisije. I tako je krenulo za ozbiljno!

Nekoliko mjeseci kasnije snimili smo novi singl o prognanicima iz bosanske Posavine, pjesmu "Kada Sava krene prema Brodu", koju smo premijerno izveli na festivalu Brodfest 1997. godine u Slavonskom Brodu. Pjesma je osvojila prvu nagradu, a nekoliko godina kasnije proglašena je i pjesmom milenija svih Brodfesta. Ponovo se to nije svidjelo nekim političkim krugovima, pa su nas znali pitati do kad ćemo mi objavljivati zabranjene pjesme, a na što je Rus odgovorio: "Mi samo pišemo pjesme, vi ih zabranjujete".

Pjesma po pjesma, hit po hit, album po album, imali smo sve više publike i obožavatelja. Dvije godine za redom osvojili smo Večernjakovu Ružu za najbolji band godine po izboru čitatelja Večernjaka, te još niz drugih nagrada.

I tako je došla 1998. godina i Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj. Naši nogometaši nizali su uspjehe, a prave navijačke pjesme nije bilo. Rus je otišao u studio i počeo pripremati novu pjesmu. Nismo do tada imali električnu gitaru u bandu, ali tada se u studiju pojavio Zvonimir Domazet, samozatajni vrhunski gitarista koji je sa zadovoljstvom odsvirao gitaru za tu pjesmu. Mi smo stigli s gaže usred noći i ostali snimati do jutra. Kad smo čuli kako su sve pripremili i kako zvuči gitara dogovor je bio da Zvone uđe u band, što se i njemu svidjelo. Zvuk Baruna tada je postao još jači, konkretniji. Već tog jutra, nakon smo par sati sna, snimali smo i video spot, a premijeru pjesme imali smo te večeri u Dnevniku HTV-a, što je tada bio prvi put da se neka pjesma predstavlja u dnevniku. Naravno, radi se o navijačkoj himni "Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta".

Pjesma je postala megahit preko noći, singl prodan u dijamantnoj nakladi, a mi smo se pretvorili u pravi pop-band.

Cijelu priču oko našeg zvuka zaokružio je dolazak u band naše klavijaturistice Jelene Domazet, početkom 2002. godine, koja je svojim dolaskom unijela nešto skroz novo u zvuk banda, svojom svirkom i sjajnim vokalom.

I dalje smo radili na novim pjesmama i albumima, održavali sve više nastupa, održali stotine i stotine humanitarnih koncerata i nastupa, putovali po gotovo cijelom svijetu, te osvajali mnoge nagrade na raznim festivalima, a neke od dražih su:

- 1. nagrada publike na HRF-u za "Ljubav nosi tvoje ime"

- 1. nagrada stručnog žirija na HRF-u za "Kao nekad"

- 1. nagrada publike na HRF-u za "Mene grije"

- Grand prix nagrada na HRF-u za "Svanut će jutro puno ljubavi"

U lipnju 2016. godine održali smo veliki slavljenički koncert na Bundeku, povodom proslave 25 godina banda, odnosno 20 godina profesionalne karijere, pred čak 40.000 ljudi.

Nakon toga održali smo još cijeli niz koncerata, no onda je uslijedila pauza uzrokovana pandemijom kada je cijeli glazbeni svijet stao. Nije bilo ni nastupa, ni druženja, a mi smo ostali i bez našeg dragog Miroslava Budanka kojeg je zahvatila teška i vrlo agresivna bolest.

Danas su iza nas mnoge lijepe uspomene, mnoge pjesme, mnogi nastupi... a pred nama.... Tko zna, vidjet ćemo... Neke stvari u životu ne možemo predvidjeti. Ljubav prema glazbi uvijek ostaje!